85 godina od rođenja i 25 od smrti Vitomira Vita
Nikolića, poznatog crnogorskog pjesnika, novinara i putopisca, obilježeno je
sinoć u Nacionalnoj biblioteci Crne Gore „Đurđe Crnojević“ na Cetinju.
„Kako sam nekad ludovati znao
s proljeća, kad
planu te kiše bučne.
Jednom sam divno
pokisao,
ona topola, ja bor
razbarušen.
A sad ne mogu
prozor da otvorim,
da uđe to slavlje
maja pijanoga…
Možda i danas
negdje gori
ljepota ona
bosonoga?
Kiša, kiša u
travi, u lišću
šumi draga
opijajuć snom.
Ozdraviću, sestro,
ozdraviću,
da bih umro
kisnući ko krov”, stihovi su Nikolićeve pjesme „Kisnući
ko krov”, s kojim su nas u priču „uvele“
učenice cetinjske Gimnazije, Tara Đurković i Milica Radović, koje su bile
voditeljke programa.
O Vitovom životu i stvaralaštvu su govorili:
Maksim Vujačić, publicista i Bogić Rakočević, pisac i televizijski autor.
„Gotovo cijeli njegov život je obilježen stradalničkim
ili znakom patnje. Slovio je za boema, čovjeka kafanskog štimunga, vrcavog i
razigranog duha, uz to je jedan od posljednjih potpunih liričara, pjesnika koji
doslovno žive poeziju i u njoj nalaze smisao i suštinu svoga bića“, kazao je
Rakočević.
Iako je bio skromnog materijalnog stanja, prve
knjige je štampao o svom trošku i uglavnom su ih kupovali njegovi prijatelji u
kafanama, gdje je često govorio svoje stihove.
„Te spontane pjesničke večeri doprinosile su
popularnosti njegovih pjesama prije objavljivanja u formi knjige. On je jedan
od onih pjesnika koji je više čitan i prisutan kod šire čitalačke publike, nego
što je kritički procijenjen i vrednovan“, istakao je Rakočević.
Maksim Vujačić je govorio o svom poznanstvu sa Vitom, o njegovom književnom stvaralaštvu i životu.
„Nikolićeva poezija već više od
pola vijeka živi i interesovanje za nju je sve veće. Reći ću nešto što do sada
niko nije rekao, na sopstvenu odgovornost, a mislim da ćete se složiti sa time.
Leso i Vito su najvoljeniji i najslavniji crnogorski pjesnici i liričari“, rekao je Vujačić i dodao da je 1962. godine, kada je objavljena Vitova
zbirka „Drumovanje“, Crna Gora dobila svog narodnog pjesnika, kao što je
Francuska dobila Prevera.
Nakon besjede je prikazan dokumentarni film o
Nikoliću iz serijala „Poetika Montenegrina“, čiji je autor gospodin Rakočević.
Vito Nikolić, porijklom Nikšićanin, rođen
je 1934. godine u
Mostaru, gdje mu
je otac bio u vojnoj službi. U aprilu 1941. sa porodicom je
izbjegao u
Nikšić. Veoma rano ostaje bez majke koja umire od
tuberkuloze, 1943. godine Italijani ubijaju njegovog
oca, a za
vrijeme rata ostaje i bez starijeg
brata koji je poginuo od
bombe.
Nakon rata, Vito je
živio je
u sirotištu
sve do 18 godine. Većinu svog života proveo je
u Nikšiću, živio je
u siromaštvu i volio je
kafanski život. Cijelog života bolovao je od plućnih bolesti
izazvanih teškim životnim okolnostima, i zbog toga je bio čest posjetilac bolnica i sanatorijuma.
Za života je objavio tri zbirke pjesama:
„Drumovanja”, „Sunce, hladno mi je!” i „Stihovi”. Od 1969. godine je živio u Podgorici, gdje
je radio u redakciji Pobjede, za koju je pisao kratke priče pod naslovom „Crnom Gorom, putem i
bespućem”.
Posthumno
je objavljeno nekoliko izdanja pjesama kao i zbirka feljtona, putopisa,
reportaža i zapisa. Četvrtu zbirku pjesama „Stare i nove pjesme” objavio je njegov prijatelj Rajko Babović.
85 godina od rođenja i 25 od smrti Vitomira Vita Nikolića, poznatog crnogorskog pjesnika, novinara i putopisca, obilježeno je sinoć u Nacionalnoj biblioteci Crne Gore „Đurđe Crnojević“ na Cetinju.
„Kako sam nekad ludovati znao
s proljeća, kad planu te kiše bučne.
Jednom sam divno pokisao,
ona topola, ja bor razbarušen.
A sad ne mogu prozor da otvorim,
da uđe to slavlje maja pijanoga…
Možda i danas negdje gori
ljepota ona bosonoga?
Kiša, kiša u travi, u lišću
šumi draga opijajuć snom.
Ozdraviću, sestro, ozdraviću,
da bih umro kisnući ko krov”, stihovi su Nikolićeve pjesme „Kisnući ko krov”, s kojim su nas u priču „uvele“ učenice cetinjske Gimnazije, Tara Đurković i Milica Radović, koje su bile voditeljke programa.
O Vitovom životu i stvaralaštvu su govorili: Maksim Vujačić, publicista i Bogić Rakočević, pisac i televizijski autor.
„Gotovo cijeli njegov život je obilježen stradalničkim ili znakom patnje. Slovio je za boema, čovjeka kafanskog štimunga, vrcavog i razigranog duha, uz to je jedan od posljednjih potpunih liričara, pjesnika koji doslovno žive poeziju i u njoj nalaze smisao i suštinu svoga bića“, kazao je Rakočević.
Iako je bio skromnog materijalnog stanja, prve knjige je štampao o svom trošku i uglavnom su ih kupovali njegovi prijatelji u kafanama, gdje je često govorio svoje stihove.
„Te spontane pjesničke večeri doprinosile su popularnosti njegovih pjesama prije objavljivanja u formi knjige. On je jedan od onih pjesnika koji je više čitan i prisutan kod šire čitalačke publike, nego što je kritički procijenjen i vrednovan“, istakao je Rakočević.
Maksim Vujačić je govorio o svom poznanstvu sa Vitom, o njegovom književnom stvaralaštvu i životu.
„Nikolićeva poezija već više od pola vijeka živi i interesovanje za nju je sve veće. Reći ću nešto što do sada niko nije rekao, na sopstvenu odgovornost, a mislim da ćete se složiti sa time. Leso i Vito su najvoljeniji i najslavniji crnogorski pjesnici i liričari“, rekao je Vujačić i dodao da je 1962. godine, kada je objavljena Vitova zbirka „Drumovanje“, Crna Gora dobila svog narodnog pjesnika, kao što je Francuska dobila Prevera.
Nakon besjede je prikazan dokumentarni film o Nikoliću iz serijala „Poetika Montenegrina“, čiji je autor gospodin Rakočević.
Vito Nikolić, porijklom Nikšićanin, rođen je 1934. godine u Mostaru, gdje mu je otac bio u vojnoj službi. U aprilu 1941. sa porodicom je izbjegao u Nikšić. Veoma rano ostaje bez majke koja umire od tuberkuloze, 1943. godine Italijani ubijaju njegovog oca, a za vrijeme rata ostaje i bez starijeg brata koji je poginuo od bombe.
Nakon rata, Vito je živio je u sirotištu sve do 18 godine. Većinu svog života proveo je u Nikšiću, živio je u siromaštvu i volio je kafanski život. Cijelog života bolovao je od plućnih bolesti izazvanih teškim životnim okolnostima, i zbog toga je bio čest posjetilac bolnica i sanatorijuma.
Za života je objavio tri zbirke pjesama: „Drumovanja”, „Sunce, hladno mi je!” i „Stihovi”. Od 1969. godine je živio u Podgorici, gdje je radio u redakciji Pobjede, za koju je pisao kratke priče pod naslovom „Crnom Gorom, putem i bespućem”.
Posthumno je objavljeno nekoliko izdanja pjesama kao i zbirka feljtona, putopisa, reportaža i zapisa. Četvrtu zbirku pjesama „Stare i nove pjesme” objavio je njegov prijatelj Rajko Babović.
Preminuo je 1994. godne u Nikšiću.