85 godina od rođenja i 25 od smrti Vitomira Vita Nikolića, poznatog crnogorskog pjesnika, novinara i putopisca, obilježeno je sinoć u Nacionalnoj biblioteci Crne Gore „Đurđe Crnojević“ na Cetinju.

„Kako sam nekad ludovati znao

s proljeća, kad planu te kiše bučne.

Jednom sam divno pokisao,

ona topola, ja bor razbarušen.

A sad ne mogu prozor da otvorim,

da uđe to slavlje maja pijanoga…

Možda i danas negdje gori

ljepota ona bosonoga?

Kiša, kiša u travi, u lišću

šumi draga opijajuć snom.

Ozdraviću, sestro, ozdraviću,

da bih umro kisnući ko krov”, stihovi su Nikolićeve pjesme „Kisnući ko krov”, s kojim su nas u priču „uvele“ učenice cetinjske Gimnazije, Tara Đurković i Milica Radović, koje su bile voditeljke programa.

O Vitovom životu i stvaralaštvu su govorili: Maksim Vujačić, publicista i Bogić Rakočević, pisac i televizijski autor.

„Gotovo cijeli njegov život je obilježen stradalničkim ili znakom patnje. Slovio je za boema, čovjeka kafanskog štimunga, vrcavog i razigranog duha, uz to je jedan od posljednjih potpunih liričara, pjesnika koji doslovno žive poeziju i u njoj nalaze smisao i suštinu svoga bića“, kazao je Rakočević.

Iako je bio skromnog materijalnog stanja, prve knjige je štampao o svom trošku i uglavnom su ih kupovali njegovi prijatelji u kafanama, gdje je često govorio svoje stihove.

„Te spontane pjesničke večeri doprinosile su popularnosti njegovih pjesama prije objavljivanja u formi knjige. On je jedan od onih pjesnika koji je više čitan i prisutan kod šire čitalačke publike, nego što je kritički procijenjen i vrednovan“, istakao je Rakočević.

Maksim Vujačić je govorio o svom poznanstvu sa Vitom, o njegovom književnom stvaralaštvu i životu.

„Nikolićeva poezija već više od pola vijeka živi i interesovanje za nju je sve veće. Reći ću nešto što do sada niko nije rekao, na sopstvenu odgovornost, a mislim da ćete se složiti sa time. Leso i Vito su najvoljeniji i najslavniji crnogorski pjesnici i liričari“, rekao je Vujačić i dodao da je 1962. godine, kada je objavljena Vitova zbirka „Drumovanje“, Crna Gora dobila svog narodnog pjesnika, kao što je Francuska dobila Prevera.

Nakon besjede je prikazan dokumentarni film o Nikoliću iz serijala „Poetika Montenegrina“, čiji je autor gospodin Rakočević.

Vito Nikolić, porijklom Nikšićanin, rođen je 1934. godine u Mostaru, gdje mu je otac bio u vojnoj službi. U aprilu 1941. sa porodicom je izbjegao u Nikšić. Veoma rano ostaje bez majke koja umire od tuberkuloze, 1943. godine Italijani ubijaju njegovog oca, a za vrijeme rata ostaje i bez starijeg brata koji je poginuo od bombe.

Nakon rata, Vito je živio je u sirotištu sve do 18 godine. Većinu svog života proveo je u Nikšiću, živio je u siromaštvu i volio je kafanski život. Cijelog života bolovao je od plućnih bolesti izazvanih teškim životnim okolnostima, i zbog toga je bio čest posjetilac bolnica i sanatorijuma.

Za života je objavio tri zbirke pjesama: „Drumovanja”, „Sunce, hladno mi je!” i „Stihovi”. Od 1969. godine je živio u Podgorici, gdje je radio u redakciji Pobjede, za koju je pisao kratke priče pod naslovom „Crnom Gorom, putem i bespućem”.

Posthumno je objavljeno nekoliko izdanja pjesama kao i zbirka feljtona, putopisa, reportaža i zapisa. Četvrtu zbirku pjesama „Stare i nove pjesme” objavio je njegov prijatelj Rajko Babović.

Preminuo je 1994. godne u  Nikšiću.