Nacionalna biblioteka Crne Gore „Đurđe Crnojević” obilježila je, izložbom knjiga i članaka autorke bibliotekarke savjetnice Milenije Vračar i prigodnom besjedom akademika prof. dr Nenada Vukovića, 140 godina od smrti poznatog crnogorskog pisca Stefana Mitrova Ljubiše.
Govorivši o Ljubiši, akademik Vuković je pojasnio da nas istaknuti književnik, u svojim djelima, navodi da se pozabavimo slojevitošću leksike preko koje on oslikava život.
„Kada iščitavamo njegovo djelo dugo nas prati, kao eho, zvučna slika jezika, adaptiranih stranih riječi i domaćih slovenskih. U Ljubišinom pripovijedanju su tri važne stvari, i to: legenda, istorija i živa stvaranost. Njegov junak je uvijek tamo, nađe se, gdje se treba suprostaviti velikoj sili, zulumu. Sitan i slabašan junak, ali snažan kao zrnce uranijuma”, rekao je Vuković.
Ljubiša nas, prema riječima akademika Vukovića, čudno uvlači iz raznih uglova u zamršeno misaono predivo, te mi, čitajući njegovo djelo vrlo brzo osjetimo da uživamo.
„Na temelju narodnog iskustva, života, mentaliteta i jezika izgradio je Ljubiša originalne leksičke i pripovjedačke građevine, otud je i nemjerljiv njegov doprinos crnogorskoj kulturoj baštini, sa ciljem očuvanja i unaprijeđenja kulturnog blaga Crne Gore”, zaključio je Vuković.
Stefan Mitrov Ljubiša je rođen u Budvi 29. februara 1824. godine. Djetinjstvo, kao i najveći dio svog života proveo je u Budvi, u kojoj kao i u cijelom Primorju, u to doba nije bilo još ni jedne osnovne škole na narodnom jeziku, pa je morao svoje osnovno i jedino školovanje da počne u jednoj privatnoj maloj školi na italijanskom jeziku. Kasnije je svoje znanje upotpunio samoučki i zahvaljujući tome postao pravi intelektualac.
Sve svoje pripovijetke napisao je za posljednjih 10 godina života, mada se književnim radom, u manjoj mjeri, bavio i ranije. Još 1845. godine objavljena je njegova etnografska bilješka o Paštrovićima, u kojoj iskazuje veliko interesovanje za narodnu tradiciju, a 1851. godine napisao je nekrolog Njegošu i ispjevao u narodnom desetercu „Boj na Visu”.
Međutim, ono po čemu je Ljubiša najviše stekao glas kao književnik, su njegove pripovijetke. Prvi samostalan rad bio je „Šćepan Mali“, a zatim i „Prodaja patrijare Brkića“, „Kanjoš Macedonović“, „Skočidjevojka“, „Pop Andrović, novi Obilić“, „Krađa i prekrađa zvona“, „Gorde“ i druge.
Nacionalna biblioteka Crne Gore „Đurđe Crnojević” obilježila je, izložbom knjiga i članaka autorke bibliotekarke savjetnice Milenije Vračar i prigodnom besjedom akademika prof. dr Nenada Vukovića, 140 godina od smrti poznatog crnogorskog pisca Stefana Mitrova Ljubiše.
Govorivši o Ljubiši, akademik Vuković je pojasnio da nas istaknuti književnik, u svojim djelima, navodi da se pozabavimo slojevitošću leksike preko koje on oslikava život.
„Kada iščitavamo njegovo djelo dugo nas prati, kao eho, zvučna slika jezika, adaptiranih stranih riječi i domaćih slovenskih. U Ljubišinom pripovijedanju su tri važne stvari, i to: legenda, istorija i živa stvaranost. Njegov junak je uvijek tamo, nađe se, gdje se treba suprostaviti velikoj sili, zulumu. Sitan i slabašan junak, ali snažan kao zrnce uranijuma”, rekao je Vuković.
Ljubiša nas, prema riječima akademika Vukovića, čudno uvlači iz raznih uglova u zamršeno misaono predivo, te mi, čitajući njegovo djelo vrlo brzo osjetimo da uživamo.
„Na temelju narodnog iskustva, života, mentaliteta i jezika izgradio je Ljubiša originalne leksičke i pripovjedačke građevine, otud je i nemjerljiv njegov doprinos crnogorskoj kulturoj baštini, sa ciljem očuvanja i unaprijeđenja kulturnog blaga Crne Gore”, zaključio je Vuković.
Stefan Mitrov Ljubiša je rođen u Budvi 29. februara 1824. godine. Djetinjstvo, kao i najveći dio svog života proveo je u Budvi, u kojoj kao i u cijelom Primorju, u to doba nije bilo još ni jedne osnovne škole na narodnom jeziku, pa je morao svoje osnovno i jedino školovanje da počne u jednoj privatnoj maloj školi na italijanskom jeziku. Kasnije je svoje znanje upotpunio samoučki i zahvaljujući tome postao pravi intelektualac.
Sve svoje pripovijetke napisao je za posljednjih 10 godina života, mada se književnim radom, u manjoj mjeri, bavio i ranije. Još 1845. godine objavljena je njegova etnografska bilješka o Paštrovićima, u kojoj iskazuje veliko interesovanje za narodnu tradiciju, a 1851. godine napisao je nekrolog Njegošu i ispjevao u narodnom desetercu „Boj na Visu”.
Međutim, ono po čemu je Ljubiša najviše stekao glas kao književnik, su njegove pripovijetke. Prvi samostalan rad bio je „Šćepan Mali“, a zatim i „Prodaja patrijare Brkića“, „Kanjoš Macedonović“, „Skočidjevojka“, „Pop Andrović, novi Obilić“, „Krađa i prekrađa zvona“, „Gorde“ i druge.
Umro je 23. novembra 1878. godine u Beču.