Prvobitni sajt NBCG: old.nb-cg.me

ROMAN BORISLAVA JOVANOVIĆA „GRADAČKA AUTOBIOGRAFIJA” PREDSTAVLJEN NA 14. MEĐUNARODNOM PODGORIČKOM SAJMU KNJIGA I OBRAZOVANJA

Roman „Gradačka autobiografija” autora Borislava Jovanovića, objavljen u izdanju Nacionalne biblioteke Crne Gore „Đurđe Crnojević”, predstavljen je podgoričkoj publici u nedjelju, 7. aprila, na 14. Međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga i obrazovanja.

Govorivši o knjizi, koja se sastoji od 18 poglavlja, odnosno od 15 priča i tri pjesme,  Jovanović je istakao da ona prati njegov život od prvih sjećanja do trena pisanja, posebnu pažnju posvećujući njegovom djetinjstvu, porodici i zavičaju - voljenom Gradcu, selu nadomak Danilovgrada.

Prisjećajući se djetinjstva, Jovanović je u ovom romanu pisao o prvoj fotografiji na kojoj je sa majkom i bratom. Kako ističe, kada je nedavno „spasio” oštećenu fotografiju u očima mu je zasijao plamen ljubavi, a u rukama je oživio materijal pantalona koje je tada imao na sebi.

„Divno je to bilo vrijeme. Tada sam imao desetak godina. Bio sam u prslom džemperu, kratkim pantalonama, u srozanim čarapama i opancima, ali sam bio srećan”, kazao je i dodao da je u tom periodu volio mnogo da sluša guslare i gusle, jer su samo one imale „tu nevjerovatnu moć spajanja”.

Pisao je i o sebi, kao neodlučnom dječaku, koji nije znao da li će da bude komunista, što je kasnije silom prilika i bio, ili slikar, možda i pisac, ili pak Robinzon Kruso.  U romanu Jovanović posvećuje pažnju i svome selu Gradac, kojeg se sjeti uvijek kada se nađe u „ovom od ljudi oštećenom vremenu”. Za njega Gradac, kako je napomenuo, ima nevjerovatnu moć i predstavlja izlaz iz svih problema.

U prilog tome „idu” i stihovi pjesme „U cik jednog stalagmita”, koje je Jovanović pročitao na promociji.

„Možda ga ovđe, u zavičaju, ima? Možda?

Koga? Čovjeka?

Možda ovđe nema Licemjerja!

Lucifererja!

Lažne riječi! Kuge ljudske!

Beščašća!

Od kojeg zaudara cijela zemljosfera!

… Možda me moje pusto i mrtvo selo zaštiti od svega.

Ne znajući da sam star kao nebo i mlad kao još nenapisana rečenica!

Ovđe u zavičaju mi se učini da i smrt ima smisla…”

Jovanović je govorio i o tome da baštini sebe, kao nešto što mu je jedino preostalo, poistovjećujući se sa višestoljetnom maslinom, koja baštini svoje plodove, ali je govorio i o prolaznosti vremena.

„Vrijeme, godine, stoljeća, čine svoje, ali čovjek ne čini svoje. Njemu je, osim u ljeporečivosti, biti i činiti strano. Odbačeno. Da, ima izuzetaka, ali su muzejskog viđenja. Nikako i pored svih visokih etikoumlja da se bude biće u svom biću. Pokušava se, ali se brzo posustane, misleći da se nije posustalo. Egoizam proguta sve. Negacija čovjeka je sam čovjek. Tako nije bilo sa mnom na mom prapočetku, ali je bilo na mom kraju. Nastojao sam, ipak, da budem čin – i prvi i poslednji, za samog sebe”, zaključio je Jovanović.

Sa njim je razgovarala Bojana Joksimović, PR Nacionalne biblioteke.